Za BHR1 sam govorila o tome kako škole odgovaraju na izazove pandemije, o posljedicama za djecu i adolescente, ali i o vrsti podrške koja je nepohodna menadžmentu i nastavnicima kako bi adekvatno podržali djecu.
Neizvijesnost, boravak u zatvorenom prostoru, ograničenje druženja i osjećaj nedostatka kontrole ostavljaju posljedice na djecu. “Kada pričamo o školskoj djeci zaista vidimo poteškoće s kojima se oni nose zajedno sa porodicama. Posebno što sada imamo djecu koja su u izolaciji, u svojim domovima sada već od marta, imajući u obzir da je neki član visokorizičan, ili su neka djeca u riziko grupama, tako da neizvijesnost kojaje trenutno još uvijek prisutna pogađa djecu i njihove porodice i školske sisteme.” U 12 različitih obrazovnih sistema, koliko ih imamo u BiH, svi imaju drugačiji pristup obrazovanju što direktno utječe na život djece, dodaje Gavrić.
Gavrić ističe da je COI SbS tim u svakondnevnom kontaktu sa školama s kojima rade, a da povratne informacije o tome kako se škola nosi sa krizom ukazuju na to da je podrška neophodna i nastavnicima i menadžmentima u školi da budu što stabilniji, da bi mogli osigurati svakodnevnu strukturu djeci i smanjiti nepredvidivost. “Anksioznost koja se javlja kod djece, strahovi koji se javljaju samopovređujuća ponašanja su zastupljena, i mi odrasli i profesionalci se trudimo da napravimo neke vrste intervencija, da prepoznamo što ranije i pružimo podršku”.
COI Step by Step nastoji osigurati podršku školama jer je osnovno obrazovanje obavezno za svu djecu, pa i u slučajevima gdje porodična podrška izostane, možemo pronaći način da dopremo do djeteta. ”Kako bismo obezbijedili podršku nastavnicima i roditeljima, Step by Step od aprila organizira niz aktivnosti i materijala, a jedna od njih je – online grupa podrške za nastavnike. Nastavnici su u jako teškoj situaciji, radili su po 12 h dnevno, i nisu znali da sačuvaju sebe. Iz najbolje namjere – da djeci pruže sve; kao i u normalnim uslovima, to je bilo visokorizično za sagoprijevanje nastavnika; a u isto vrijeme – djeca to u novim okolnostima nisu mogla pratiti”.
Pandemija je pogodila sve – od školske djece, tinejdžera do starijih. Strah, tjeskoba su reakcije koje se nama javljaju kao protektivni faktor, dodaje Gavrić naglašavajući da je važno primijetiti na koji način djeca pojačavaju dozu straha i anksioznosti. “Radeći sa roditeljima, nastavnicima i menadžmentima pokušavamo da napravimo jednu normalizaciju i da budemo svjesni da mi modeliramo svojim ponašanjima i kakvu poruku šaljemo djeci”. U porodicama gdje su roditelji više uznemireni, veća je vjerovatnoća da će i djeca biti uznemirena. Depresivna raspoloženja su prirodna svima i treba ih razlikovati od depesije. Važna je svijest o emocijama i samoposmatranju svojim potrebama. Potrebno je normalizirati život, napravti minimalna pravila koja nas štite i biti svjesni da šaljemo poruku djeci, koja nas imitiraju i osjete naše vibracije, napominje Gavrić.
U danima kada nam nedostaje zagljaj, ljudi tuguju i kada je povećana potreba za psihološkom podrškom, ovo je vrijeme da odvojimo bitno od nebitnog, pitamo sami sebe šta želimo, promijenimo prijatelje, okolinu i odlučimo se za ono što nam prija i iz teških iskustava ponesemo dobru poruku za budućnost.
prezeto sa https://inskola.com/
