Još jedan razgovor sa novinarom Al-Jazeere, Muamerom Tanovićem, donosi odgovore na pitanja kako djeca i roditelji podnose lockdown, te kakvu podršku je potrebno pružiti djeci ali i roditeljima.

Umjesto da dolazak proljeća mališanima olakša finiš školske godine i ponudi im zalet u zasluženu ljetnu bezbrigu, naši dječaci i djevojčice silom prilika su se našli u situaciji kakvu je malo ko mogao predvidjeti. I ne samo oni. Epidemija korona virusa i mjere koje su poduzele vlasti u cilju sprječavanja širenja bolesti, djecu su zatočili u kuće – u svoja četiri zida se školuju i obavljaju aktivnosti, uz povremene obazrive izlete napolje, baš kao i njihovi roditelji, oni koji mogu poslovne dužnosti obavljati unutar svog doma. Porodica na okupu – rekli bismo, ono što svi potajno želimo – no, okolnosti koje su dovele do toga su sve, samo ne normalne, sa rizikom da one koje ne zahvati korona virus, zahvate problemi druge vrste, uzrokovani takvom vrstom izolacije i stresa na koji nisu navikli.

‘Uvesti rutinu i osjećaj predvidivosti’

Kako sve ovo utječe na djecu i njihove roditelje i kakve bi posljedice moglo ostaviti po njih, naročito ako se krizne mjere nastave duži period, pitali smo Mirjanu Gavrić-Hopić, certificiranau gestalt i integrativnu psihoterapeutkinju.

„U kriznom periodu koristimo sve tehnike, znanje i mehanizme kako bismo normalizirali situaciju i vratili se u poznato.  No, kada prođe taj inicijalni perod, onda je potrebno da roditelji modeliraju svojim ponašanjem, umire djecu tako što će prvo umiriti sebe, uvedu nove svakodnevne rutine i stvore osjećaj predvidivosti unutar svog doma. Najbolja podrška djeci je da roditelji ostaju smireni, ne preplavljuju ih informacijama i daju djeci osjećaj sigurnosti. Djeca i odrasli trebaju strukturu i predvidivost kako bi vratili osjećaj kontrole u vanrednim situacijama kao što je ova. Kao dio dnevnih rutina osim dogovorenog vremena obroka, učenja, zabave, druženja, čitanja, vrijeme spavanja, neophodno je da budemo na vezi sa nama važnim osobama, koja je osnov za doživljaj sigurnosti“, govori ona.

Hitno uvođenje online nastave je, čini se, bio jedini ispravan način za nastavak školske godine, no, taj put popločan je mnogobrojnim problemima, od onih tehničke prirode, polemika o učinkovitosti takve nastave, pa do pometnje koju je stvorio u domovima sa više djece i zaposlenim roditeljima.

Priča o strahu

„Mjere koje su na snazi nikome nije bilo lako donijeti, posebno jer je ovakav način obrazovanja još uvijek novina za naš edukacijski sistem. Ovde uzimamo u obzir ne samo spremnost djece da prate online nastavu već i dostupnost zaposlenih roditelja ali i svih drugih da budu podrška djeci. Također trebamo razmišljati i o informacionoj pismenosti djece i roditelja, kao i dostupnosti dovoljnog broja računara u porodicama gdje se školuje dvoje ili više djece, posebno gdje roditelji rade od kuće“, kaže ona, uz napomenu da dosta djece, jednostavno, zahtijeva dodatnu podršku tokom obrazovanja, koju u ovim okolnostima nemaju.

„To su djeca koja žive u domovima za nezbrinutu djecu, Romi, djeca sa poteškoćama u razvoju ali i druge ranjivije grupe djece. Posvećenost obrazovanju djece je definitivno prisutna, ali neophodno je da budemo fleksibilni. Ovo je sjajna prilika da se parterstvo porodice i škole osnaži, da se saradnja unaprijedi te da roditelji i djeca shvate ovo kao priliku za zajedničko učenje, gdje sam sigurna da i roditelji dosta toga mogu da nauče od djece. Ovo je prilika za ponovo upoznavanje sa svojom djecom, da ih upitate o čemu maštaju, šta ih brine, da se zajedno rade stvari koje nista odavno – od zajedničkog plesanja, kuhanja ili šaha, do kino maratona omiljenih filmova…“, dodaje.

Društvene mreže utižu na anksioznost

Gavrić-Hopić, također, tvrdi da treba obratiti pažnju i na korištenje društvenih mreža, kako bi se zaštitila i djeca, ali i oni sami. „Jasno je da sad svi imaju pristup društvenim mrežama i da su mnogi roditelji fokusirani na isčitavanje informacija, te da je lako biti preplavljen strahom i zabrinutošću. Ovo utiče i na nivo aksioznosti, što je i razumljivo, pa je neophodno zaštiti sebe i djecu. Usmjerite se prema pouzdanim izvorima informacija“, kaže ona.

Preuzimanje stresa od odraslih

„Strah nas drži oprezne i čuva od potencijlne opsanosti. Međutim, ukoliko dopustimo da nas on preplavi, druge emocije padaju u pozadinu, a mi idemo ka disfunkcionalnosti. Sa djecom treba na miran i opušten način, skladno njihovom uzrastu, razgovarati o svim emocijama, pa i o strahu. Veoma je bitno da su roditelji svjesni toga da će djeca, ukoliko osjete da su roditelji prestrašeni, i oni više vjerovati neverbalnom ponašanju nego onome što roditelj izgovara“, kaže, te dodaje da djeci treba reći istinu na nezastrašujući način.

„Mora se staviti fokus na to da postoje ljudi koji brinu o njima i da su sigurni u okviru svoje porodice, te koja ponašanja se očekuju od njih. Djeca i odrasli treba da ograničene izloženosti informacijama tokom dana na teme koje uzemiruju, te  da odrasli budu svjesni da cjelodnevno razmšljanje o potencijalnoj opasnoti nije dobro ni za koga. Djeci je neophodno dati osjećaj sigurnosti, te im usmjeriti pažnju na druge sadržaje kao što je škola, muzika, crtanje, čitanje, zabava, učenje novih vještina i sadržaja… Djeca preuzimaju informacije i stres od odraslih“, kaže. Mnogi su stava da nije lako niti roditeljima, koji su rastrgani između „zatočene“ djece, njihovih obaveza i besposlenosti, te svojih obaveza. Gavrić-Hopić kaže da bi roditeljima koji su pod dodatnim stresom treba spustiti očekivanja koja se tiču posla.

Od rizika kojima su roditelji izloženi, ona ističe „aktiviranje ranijih iskustava“.

Različit fokus produktivnosti

„Od roditelja koji rade se očekuje da i dalje budu produktivni dok se situacija oko njih značajno promjenila. Za početak treba biti realan i smanjiti očekivanja da budete produktivni kao što bi bili da ste u kancelariji. Sada se nameću i drugi prioriteti u vidu online škole, pojačane brige o zdravlju, o drugim članovima porodice… Ukoliko roditelji koji su zaposleni procjene da nisu jednako produktivni, već da su možda na 60 posto kapaciteta u poređenju na normalnu situaciju, , ali da pri tome su uključeni u školske obaveze djece, da su emotivna podrška ukućanima, brinu o domaćinstvu, zdravlju, higijeni – to znači da su i dalje 100 posto produktivni, ali sa različitim fokusom. Potrebno je nove izazove i ograničenja iskomunicirati sa kolegama na poslu. Kako bi se vježbale tehnike samoregalucije, s djecom možemo uvesti vježbe disanja, vođene fantazije, meditaciju i slično, na šta, prema mom iskustvu djeca sjajno reaguju, priča Gavrić-Hopić.

„Mogu se pokrenuti određene emocije ili kreirati novi PTSP. Neka osjećanja uključuju mješovite emocije, strah i brigu o vlastitom, kao i zdravlju najmilijih, stres zbog iskustva praćenja sebe ili nadgledanja drugih zbog simptoma zaraženosti virusom, tuga, ljutnja ili frustracija zbog toga što prijatelji ili voljene osobe imaju neutemeljene strahove da se zaraze bolešću, krivnja zbog nemogućnosti obavljanja uobičajenih poslova ili roditeljskih dužnosti, kao i ostale promjene emocionalnog ili mentalnog zdravlja“, ističe. Navodi da su za upravljanje stresom poželjni zdrava ishrana, vježbanje, puno spavanja i izbjegavanje konzumiranja narkotika i alkohola.

Prednosti i nedostaci učenja na daljinu

U slučaju da se krizna situacija rastegne, a online nastava produži, Gavrić-Hopić je stava  da se i roditelji i nastavnici trebaju angaživati da se ispoštuje zacrtani plan i program, kako obrazovanje djece ne bi trpjelo.

„Ova situacja nas je sve stavila u poziciju promišljanja kako postiči obrazovne ishode koji su predviđeni do kraja školske godine. Učenje na daljinu ima svojih prednosti, kao i nedostataka. Neke škole imaju svakodnevnu nastavu dok se druge još uvijek organizuju, ali ono što je bitno jeste da su sada roditelji i nastavnici uključeni više nego ikad kako bi djecu podržali da postignu ono što je predviđeno planom i programom. Poteškoće se neminovne, obim gradiva reduciran ali ono što sada djeca uče nije samo na nivou znanja već je sada fokus i na vještinama kao i na vrijedostima kojima ih učimo svojim djelovanjem. Vrijednost koja je prepoznatljiva ovih dana jeste solidarnost kao i zahvalnost koju svakodnevno vidimo oko nas. Sada je prilika da se stavi fokus na funkcionalno znanje u odnosu na čistu reprodukciju informacija“, kaže Gavrić-Hopić, koja dodaje:

„Propuštanje redovne nastave je sigurno značajan udarac obrazovanju i  nekim učenicima će trebati mnogo vremena i truda da to nadoknade. Međutim, trebamo biti ponosni kako su učenici do sada odgovorili na zadatke i koliko su motivirani za online nastavu“.