Na opušten i miran način, skladno uzrastu djeteta, potrebno je razgovarati o svim emocijama i njihovim funkcijama, pa i o strahu. Strah nas drži oprezne i čuva nas od potencijalne opasnosti. Međutim, ukoliko pustimo da strah počne da nas preplavljuje, ukoliko počnemo stalno razmišljati o stvarima koje nas brinu, bit će teško ispuniti svakodnevne obaveze, strah će nas preplaviti i izgubit će funkciju zaštite, što će nas voditi ka disfunkcionlnosti.

Zato, djeca i odrasli trebaju ograničiti izloženost informacijama tokom dana na teme koje uznemiruju. Potrebno je osvijestiti da cjelodnevno razmišljanje o potencijalnoj opasnosti nije dobro ni za koga. Veoma je bitno da su roditelji svjesni da oni modeliraju svojim ponašanjem, i ukoliko djeca osjete da su roditelji prestrašeni, i sami će biti prestrašeni.
Djeci treba reći istinu, ali ne na zastrašujući način. Potrebno je staviti fokus na to da postoje ljudi koji brinu o njima, da su sigurni u okviru svoje porodice, te koja ponašanja se očekuju od njih. Pažnju djeteta možemo zajedno usmjeriti na druge sadržaje kao što je škola, muzika, crtanje, čitanje, zabava, učenje novih vještina i sadržaja.