Strah je jedna normalna emocija koja ima svoju funkciju. Sa djecom je bitno da pričamo o funkciji svih emocija pa I o funkciji straha. Strah nas drži oprezne I čuva nas od potencijlne opsanosti. Međutim ukoliko pustima da strah počne da nas preplavljuje, ukoliko polenemo stalno razmišljati o stvarima koje nas brinu, svakodnevne obaveze se ne ispunjavaju I druge emocije padaju u pozadinu, onda nam taj strah nije koristan i on nema svoju funkciju zaptite već nas vodi ka disfunkcionlnosti.
Dakle, sa djecom treba na jedan miran I opušten način, skladno njihovom uzrastu, razgovaarti o svim emocijama pa I ostrahu. Veoma je bitno da su roditelji svjesni da oni modeliraju svojim ponašanjem, I ukoliko djeca osjete da su roditlji prestrašeni, oni će više vjerovati neverbalnom ponašanju nego onom što roditelj izogovara, reda radi.

Djeci treba reći istinu na ne zastrašujući način, prikladno uzrastu. Postoje sjane price o strahu za mledji uzrast koje možemo korisiti. Međutim, potrebno je staviti fokus na to da postoje ljudi koji brinu o njima, da su sigurni u okviru svoje porodice, te koja ponašanja se očekuju od njih. Djeca i odrasli treba da ograničene izloženosti infomracijama tokom dana na teme koje uzemiruju, te da odrasli budu svjesni da cjelodnevno razmšljanje o potencijalnoj opasnoti nije dobro ni za koga. Djeci je neophodno dati osjećaj sigurnosti, predvidljivosti u onoj mjeri koja je moguća, te usmjeriti pažnju na druge sadržaje kao što je škola, muzika, crtanje, čitanje, zabava, učenje novih vještina I sadržaja…
Čak i ako se čini da djeca i tinejdžeri pažljivo ne prate vijesti o virusima, vjerovatno je da oni uzimaju informacije i stres od odraslih. Slušaju o tome od prijatelja i donose vlastite zaključke o tome što sve to znači. Umjesto da ovo obrazovanje prepustite braći i sestrama, medijima ili prijateljima, igrate važnu ulogu u pomaganju djeci i tinejdžerima da bolje shvate što se događa i pomognete im da upravljaju vlastitim brigama ili tjeskobom.